среда, 30. јун 2010.

ponuda i potražnja



A nisam ni sanjala da će biti ovako, nikada! Život me nespremnu iznenadio. Kažu da onaj ko može i ume ne pati, niti se opterećuje stvarima koje nema. Život mi je pokazao da je sve suprotno od onoga što zamišljaš da si i da će ti se desiti. A posle nek mi neko kaže da moraš nešto jako da poželiš i to će ti se ostvariti, ma neka se nosi baš, i to zajedno sa svojom jeb.... filozofijom. Ne želiš dovoljno, moraš nešto da uradiš, moraš da se trudiš, ma terajte se bre svi i opet !

Dakle život je ono što ti donesu ljudi koji dolaze i odlaze, a bićeš srećan ako zadržiš ono što valja. Moj problem je što mislim da niko nije za mene dovoljno dobar. Dakle imate posla sam jednim govnarom, a sve je bilo jasno jos tog juna davne .. godine....i da se ne lažemo, svaki je čovek na ovome svetu takav, stoga nisam posebna osim u priznanju istog. Ceo život čovek traži bolje, nikada nije zadovoljan, misli da još nešto treba da proba. Proganja ga ta misao, dosadno mu je , upada u melanholična stanja pitajući se šta bi sada trebalo da promeni. I kada dobije ono što želi ne može da odoli želji a da i to ne promeni, a ukoliko ne uspe ići će dalje. Ostaje da se podelimo na "kukavice" koje pristaju na to što imaju jer im se ne da da ostanu sami, i "hrabre" koji ostadoše ceo život sami mlateći praznu priču o uzrocima. I jedni i drugi prenose lošu energiju na okolinu, pa nam ne gine poligamija kao jedini prihvatljiv oblik življenja.

Danas je sve na prodaju a ti si samo jedan u nizu proizvoda u ponudi. I izeš ti dobar proizvod ako ne znaš kako da ga prodaš, nebitno je za koje pare , već kome. Kupac je u današnjem svetu jedna prilično izgubljena i zbunjena osoba, i ubi nas globalizam na svim poljima. Podjimo samo od najobičnijeg primera kupovine čokolade. Dakle udješ li u supermarket, sve ćeš znati osim koju jeb... čokoladu da kupiš. I kada je izabereš , faktor sreće odigraće presudnu ulogu, potrošićeš se na nju minimalno, zadovoljstvo će svakako biti kratkog roka, i veruj mi probaćeš drugu sledeći put. I tako u nedogled. I kad misliš da si najzad našao pravu, proizvođač će te i opet namamiti da probaš još jednu...i još jednu...dakle draga moja čokolado, ukoliko se ne prilagodiš uslovima i zahtevima tržišta, osta ti meni na rafu sama sa identičnim ti drugaricama. Tako nam se život sveo na vreme koje provedemo pokušavajući da zaradimo koji dinar, kako bi probali sve što nam današnjica daje u svojoj bogatoj ponudi.

Moj problem je što ja i dalje verujem da ću ja , kao jedna fina čokolada naći put do jednog hrabrog sladokusca! Nevolja je u tome što nemam baš strpljenja za ceo propratni sadržaj koji danas valjda zovu advertajzing. A surova je istina koja kaže da drugačije ne može... jednostavno ne može..treba ti dobra ambalaža, konsultant za strah pri prvom susretu, investicije u proizvodni program, bogat martketinški program, čitav tim podrške domaće ili strane .... I nisu problem sredstva, već kupac u najavi , koga razbijaš u dirigovanoj koloni...i kad se najavi ništa ti ne donosi osim priče koja je potrajala koliko i film izmedju reklama - oduži se nepotrebno dugo, zaboraviš da si ga gledao, a jos manje da si u njemu uopšte imao ulogu. Eto toliko dobijaš danas od kupca kome se smučila i milka i belka!

Nego, paralelno moja priča ima odličnu sižejnu liniju, ali se uvek zaustavi u momentu kada će ..dakle dalje nema...a tu me radi nikad bolje. I tako već ne znam ni ja koliko, ne pomeram se dalje od emotivne ekplozije u mislima sa mojim dragim kupcem sladokuscem. Iza toga pada se u bezdan svakodnevice odnosno realnog života sa velikim ili malim kolicima u zavisnosti od toga da li je prvi ili 15 u mesecu. I onda shvatiš da nema odmora i da ćeš se naspavati i odmoriti tek kada umreš. Nema odustajanja, nema viška kalorija, nema celulita, nema tankih usana, i nema boli me glava...samo se ti blago meni kerebeči, vodi računa o držanju, pričaj samo kad si prozvana i ne dozvoli da se tvoje prisustvo ne oseti..izvini da se ne vidi . Samo da se ti meni vidiš, da si mi uvek spremna. Molim te , nikad se ne zna iza kog grma leži potencijalno učešće za rešavanje životnog pitanja. Nema odloženo plaćanje niti odloženo zadovoljstvo, samo sada i odmah.

Da se razumemo, mene uopšte ne obeshrabruje priča o ulaganju. Nemam problem sa bečenjem, da imam izbečila bih se , ali mi se ne da. Nije bre svako za beč, prosto i jednostavno. Dakle boli mene baš pedu da u beč idem sama. Ali je ponuda za ovog kupca, šta reći

I taman kada ti se učini da je sve stalo, da je ekonomska politika potpuno omanula u izboru mera i sredstava za postizanje cilja, eto ga , kupac sladokusac, ili ti društvo za beč. Ali šta sad! Kako sad! Pa ti se učini da možeš i umeš, ali ti izmakne kao sapun iz mokre ruke. I nema opravdanja, nema pogrešno vreme ili sticaj nepovoljnih okolnosti. Shvatiš najzad da si samo ti za to kriv. A što je najgore, bedak ti je da probijaš led, bedak ti je da nasrćeš i posrćeš. I opet sediš misleći o najsuptilnojoj varijanti , o što bezbolnijem pristupu. I gle, eto ideje !!! samo mi treba inspiracija. Dakle imam zadatak da u najviše tri rečenice izazovem povratnu reakciju. Izazovem želju i interesovanje...za šta da se uhvatim, šta reći? Ajde, videla bih baš tebe. Svi su puni sebe, naročito oni sa sređenim emotivnim životom. Ma i oni sa nesređenim. Dokle god se ne radi o njima, tj. dokle god se ne nađete u istoj situaciji, bićete puni sebe i jebenih ideja! Ali meni treba nešto jako, tako jako da raznese svaku sumnju u novo, u promenu. Ma gde da vas vodi, važno je probati. Uostalom šta mogu da izgubim. Možda samo ....









понедељак, 28. јун 2010.

Teget Belo


Ide mi se na more...toliko da ne mogu veceras vise da pisem...nastavicu sutra

петак, 25. јун 2010.

Balerina




U vazduhu se osećala napetost i trema polaznika ovogodišnjeg festivala malog broja izabranih pojedinaca. Euforični i potpuno opčinjeni novom Akademijom šetali su naizleg ravnodušni, dok su zapravo bili omađijani atmosferom ovog svetog mesta a da to nisu smeli da priznaju ni sebi ,a ni drugima. Neukroćene i nadahnute mlade duše u potrazi za onim o čemu sanjaju od dana kada su najjače zaplakali, bejahu neodoljivo motivisani da u moru sebi sličnih pronadju potvrdu sopstvene izuzetnosti. Teško je opisati emocije i ushićenost koju su kolektivno osećali kao i njihove bezuspešne pokušaje da umire duše i ponovo uspostave ravnotežu kako bi oslobodili pokrete i dostigli vrhunac sada kada im je to najpotrebnije. Iskra je bila dovoljna da zapali jezero prepuno labudova spremnih da se prefinjeno bore do samoga kraja. Te godine , ukupno tridesetišest balerina i baletana, primljeno je na Kraljevsku Baletsku Akademiju .
Novi talas koji ih je upleo u svoj vir neodoljive snage, probudio je u njima potrebu da se sada pokažu i dokažu kao najbolji. Većina se tek u trenutku spoznaje šta ih čeka, u strahu od dolazeće moguće praznine i nemogućnosti izvođenja savršenih pokreta, povukla u sebe iako su se i dalje kočoperili aristokratski belim vratovima uvijenih u marame narazličitijih, ali umerenih dezena…

Svi, osim nje….

Nije osećala ni zrno, ni najmanju meru priznatog sistema kojom bi se mogla izraziti, jedva naslutiti ushićenost ili polet. Nije ni primećivala promenu koja je trebala da usledi. Nesvesna prisustva konkurencije kao da beše svesna da je jedina na svetu od kada isti postoji do dana kada njegovo postojanje uopšte bude od značaja.Neispunjena i ni najamnje polaskana činjenicom da je baš ona izabrana, beše još uvek obuzeta nekim čudnim mislima koje su joj se neprestano motale po glavi.

A bila je zaista posebna...

Nikome nija jasno niti postoje naučnici ovoga sveta koji bi mogli da objasne spajanje hromozoma u ovaj sasvim jedinstveni lanac. Šta se uplelo u ovaj organizam da ga učini tako savršenim? Nije bilo ničega posebnog ni u dvema jedinkama koje su ga stvorile . Najneverovatnija beše zapravo činjenica da je ovaj prelepi ljudski stvor bio svestan svoje lepote dana kada su ga odvojili od majčine utrobe , potapšali po ledjima kojima će se jednako kao i svakom delu ovog prelepog bića diviti svaki pojedinac koji ih bude susreo. Neobjašnjivo beše i to što je ovaj sistem funkcionisao kao tehnološki pronalazak milenijuma, kao najlepši predeo oslikan genijalnom rukom umetnika,kao matematička jednačina ili formula koja može imati samo jedno rešenje. Šta god da bi unela u svoje prelepo telo ono se nije moglo promeniti. Postade toga svesna još u namlađem dobu i to tako da je tačno znala iznos kalorija , kombinaciju vitamina proteina i minerala koji bi izdužili figuru , izvajali mišiće, omogućili odličnu pokretljivost i savitljivost. Njeno se telo hidriralo, vitaminiziralo, sopstvenim pokretima istezalo i zatezalo, razmenjivalo tečnosti i potrebne gasove sa spoljašnjom sredinom taman tako i toliko koliko je bilo neophodno. Nije bilo nikakve muke u održavanju istog , jer je kao kakav najbolji mehanizam funkcionisalo tako da očuva mišićnu masu bez promene idealnog obima i da ujedno samom pojavom obezbedi potpuni užitak posmatračima. Izgledala je i mirisala kao najfiniji štapić vanile, a pogled na porcelanski ten odavao je utisak da je ukusa svilene bombone.
Već na prvom času baleta sa nepunih 5 godina , a na koji je otišla iz čiste radoznalosti , izdvojiše je iz gomile i ostaviše posle časova da se dive potencijalu kojem je u tom trenutku nedostajao samo puni fizički razvoj i telo labuda u koje će , bili su sigurni, izrasti jednoga lepog dana. Nije im bilo dovoljno da u ovome prizoru uživaju sami i brže bolje organizovaše se na svim nivoima kako bi ovo čudo prirode iskoristili i u isto uložili sve napore. Ni tada, a ni mnogo godina posle nisu bili svesni da na ovom putu nikakvu zaslugu nemaju ni oni , ni svi profesori ovoga sveta već jedino i isključivo majka priroda, neka viša sila, istočni vetrovi, zvezde , brojevi, nebitno je. Veličanstvena figura , blag i bistar pogled, fantastično otkriće i sasvim posebno biće. Dok je igrala kao da je vetar oblikovao pokrete izvedene bez imalo truda. Tako lagalo obuhvatao bi svaki deo izvajane figure praveći beskrajno lepe pokrete stvarajući skladnu predstavu upakovanu u besprekornu koreografiju...stvarajući poeziju.

Deset godina , sedam sati vežbanja dnevno dovelo je do savršenstva svaki pokret. Razlivala se podijumom kao boja iznijansirana u hiljade tonova. Prekrivala je ceo ansambl ostavljajući ga neprimetnim i potpuno beznačajnim ostavljajući za sobom zamrznute poglede. Čak bi i kolege , Balerine i Baletani obeshrabreni činjenicom da je to uopšte fizički izvodljivo , ostajali satima zanesenog pogleda u više navrata pokušavajući da povrate prisebnost tek da svetu pokažu da ih njihovo nesavršenstvo ne čini običnim i zavidnim. Ona bi popunila svaku prazninu a ujedno je i ostavljala za sobom kao kakva mirisna kiša koja padajaći donosi samo setu i tugu.
Kraljevsku baletsku akademiju završila je zevajući , naročito na časovima Baletske tehnike. Sve solistkinje, koje su pre dolaska na akademiju bile primabalerine svojih nacionalnih pozorišta , već su na drugom času shvatile da je bolje da budu prvakinje svoga sela nego deo ansambla u senci Prve dame, ali je veliki deo bio rešen da savlada tehniku i iskoristi priliku koja im je pružena kako bi se u velikom stilu vratile svojim matičnim pozorištima željne aplauza i dubokih naklona. Sve do jedne bejahu razočarane i napukle kao daske propalih pozorišta socijalističkih zemalja u kojima su odrasle i iz kojih su glavom bez obzira pobegle u pokušaju da svoj razvoj okončaju kao hibridne i unikatne vrste. Beše to jedno internacionalno razočarenje . Zauvek poražene i ubijene snove nosile su hrabro se i dalje boreći sa Madam Romanov, uporno odbijajući da priznaju da suze nisu istinski prave već posledica napuklih i krvavih stopala, prstiju i zanoktica. Nisu imale ni najmanje šanse da odsanjaju san i budu Bajadere, Uspavane lepotice ili Labudovi već samo da uporno vežbajući ispred ogledala u kasnim večernjim časovima pokušavaju da posle dugog plakanja ispovraćaju 437 kalorija viška koje su unele tog dana iz čistog hira odnosno baš zato što im je Madam Romanov rekla da labudovi ne izgledaju tako.
Ni tehnički obrađena do najsitnijih detalja slika sa milionima pixela nije mogla da prikaže ono što biste osetili u prisustvu prve dame svetskog baleta. Osetili biste se bespomoćno, povređeno, besni što se priroda u potpunosti posvetila njoj . Kostimografi su imali problem da uobičajeno ne skreću pažnju neumerenim detaljima , sa lepote stilizovanih pokreta i stavova dovedenih do savršenstva u izvođenju , tehnički apsolutno ispravnom i izražajnom spektaklu. Primabalerina postala je sa nepunih 17 godina , a godišnji repertoar koji je igrala sa 22 neće odigrati nijedna balerina sveta za stogodišnjeg života. Nekoliko puta je obišla planetu radeći sa najboljim koreografima i igračima na svetu. Na mesecima unapred rasprodate predstave odlazila je potpuno mirna čitajući ravnodušno nakon istih hvalospeve na svoj račun . I kritičarisu su bili saglasni kada je u pitanju igra Primablerine : „više ne postoji balerina kojoj bi zasluženo mogla da se dodeli uloga prvog faha , najromantičniji prizor Žizele ikada, senzualno, ubedljivo, čarobno, tehnički savršeno…“ . U njenoj interpretaciji osećala se neizmerna zavodljivost, izražajnost pokreta koja opija, krhka konstitucija izazivala je nežne osmehe prekinute jedino uzdasima divljenja publike.

Budućnost Primabalerine bila je sasvim izvesna iz kod razloga su se svojski trudili da organizuju čitav tim stručnjaka kako bi klasičan balet u izvedbi ove jedinstvene gospođice komercijalizovali na svetskom nivou . Osim koreografa, tehničara i čitave svite profesora, Primabalerini napravljen je i menadžerski tim sastavljen od brojnih stručnjaka svetskoga glasa i obrazovanja, PR tim, stilista i podrška multimedijalna, audio vizuelna i šta god vam padne napamet. U slobodnom prevodu korporativno ludilo pratilo je budnim okom i pružalo podršku za uspeh na globalnom nivou. Tim ambicioznih kapitalista orijentisan na prodaju sa pripremljenom strategijom širio je mrežu pokušavajući da od Gospođice napravi brend zlata vredan. Instant klasicizam. Da je izdržala sledeću finansijsku godinu, gospođicu bi u svrhu promocije po svoj prilici upakovali i u kesicu za supicu sa testeninama u obliku gracioznih malih balerina, podrazumeva se niskokalorične energetske vrednosti. Tokom fiskalne godine gospođica je odigrala 156 predstava na svim kontinentima sveta od toga, Gospodin Jakov portparol za štampu , može sa sigurnošću potvrditi da nije vežbala samo dok je putovala .
Na vrhuncu svoje karijere , negde između premijernog izvodjenja Faraonove kćerke u Teatru Boljšoj i priprema za gala veče u Rojal Albert Holu u Londonu , im je zapravo i odmaglila . Kako je volela da kaže Madam Romanov -“ ušao u nju crni đavo!“. Nekontrolisano bi počela da se smeje da bi odjedanput zanemela. To bi ponekad trajalo i danima. Vredno je i dalje radila , verovatno jer je na isto navikla još od malih nogu, ali je ubrzo počela da se gubi i lagano gasi kao sveća na vetru . Vraćali bi je u život na određeno vreme koje bi se moglo nazvati produktivnim , ali ništa nije moglo sprečiti strahove koje nikako nije mogla da umanji niti sa istima nastavi da živi. Strahovite misli nastavljale su se jedna na drugu kao karika na kariku praveći beskrajno dugačak lanac . Psihotično je počela da provodi svaki trenutak svoga života . Jedino bi je muzika i lagani taktovi vraćali u stvarnost i na izvajane noge budeći s vremena na vreme u njoj Uspavanu lepoticu . Ludost prelepe gospođice držala se u strogoj tajnosti. Angažovan je tim primarijusa doktora specijalista neuropsihijatrije koji je svakoga jutra išao u vizitu koja je podrazumevala ozbiljne analize i pretrage na osnovu kojih bi se određivao koktel medikamenata koji bi je održavao budnom i prisebnom, a ujedno je i fizički sposobnom da izvede sve potrebne vežbe i izdrži velike napore koji su nosila prekookeanska putovanja. Specijalni tim vodio je i psihoterapiju, doduše bezuspešno , ali su se dva doktora svesrdno trudila da razbiju iluzije i obuzdaju misli nezaustavljive i lude koje joj nisu davale mira ni trenutka. Usred izvođenja Uspavane lepotice u Tokiju , umislila je da je zaista prelepa Aurora pa je zaista i zaspala na sred scene. Kada su primetili da nešto nije u redu, spustili su zavese i naredna dva sata nisu uspeli da je probude. Zamena je bila spremna, a svetla podešena tako da kosooki nisu sa sigurnošću ni mogli da primete razliku...ipak, executive director urlao je čitavu noć na basnoslovno plaćene primarijuse zbog pogrešne procene u doziranju leka. Prilikom probe Bajadere na smrt se uplašila scenografije od koje joj se učini da su stašni demoni te poče da vrišti iz sve snage. Scenografija je u svrhu smirenja Primabalerine četiri puta promenjena ne bi li je prilagodili i umirili kako bi je uopšte odigrala. Najproblematičnija je bila uloga Kitri u baletu Don Kihot , koji su posle bezuspešnih proba i konsultacija sa doktorima odlučili da skinu sa repertoara, jer je bilo nemoguće nastaviti a da Gospođica ne doživi nervni slom.
U svetloj fazi koja je zatim nastupila i potrajala čitava tri meseca odigrala je bez greške Veliku Evropsku Turneju. Što bi rekla Madam Romanov -„ bar se nismo obrukali na svom terenu .“. Briljirala je i ostavila uplakanu i oduševljenu Italiju nakon gostovanja u Opera di Roma i Milanskoj La Scali. Čitava hladna Skandinavija aplauzom je nju dovela do suza a ceo tim dovela do ludila jer su pomislili da je opet nastupila crna faza. London , Pariz, Amsterdam i Brisel - neponovljiva emocija i senzualnost , savršene kritike, lirska osećajnost . U Londonu joj je upriličen prijem kod Kraljice Elizabete u Bakingemskoj Palati . Stats Opera u Berlinu je obožava kao seosku devojku u baletu Žizela , a obzirom da joj je ovo bilo 27 gostovanje organizovan je i prijem kod Kancelara prilikom kojeg je zvanično proglašena za Počasnog Građanina Berlina.
Neposredno pred odlazak na turneju po Americi, Madam Romanov je počela ponovo kod Primabalerine da prepoznaje simptome bolesti. Pred samo sletanje u New York zagrlila je Madam i počela da plače ne puštajući ni glasa. Naredna dva dana nije progovorila ni reč da bi se , dok su još pregovarali da li da otkažu predstavu ili da je odrade sa zamenom, sama pojavila obučena u kostim , našminkana i zagrejana. Jedino što je rekla bilo je – „Spremna sam!“.
Bila je neodoljiva,kristalno jasno poručivala je da je zaista jedina na svetu, nestvarna i čudesna, dostojanstvenog držanja i besprekornog stila iz čina u čin strasno se prepuštala i davala do poslednjeg atoma snage. U solo deonici Umirućeg Labuda, na pustoj obali divljeg jezera kao Odeta Kraljica labudova, ostavila je prisutne bez daha. Na samom kraju povukla se u rezervisane prostorije namestivši se u pozu labuda, izvila je beli vrat koliko je mogla i više nije ustala niti je ikada više progovorila. Svetlost koja je oslikavala njen odraz na belome zidu pravila je senku labuda koju je ona nastavila nepomično i mirno da posmatra.