субота, 25. септембар 2010.

apel





izadjem ti ja posle sto godina...guzva , svi te jašu i dišu ti za vrat. Prosipaju lepljiva pića , nekontrolisano se smeju , neki nešto ćaskaju dok im ne pukne glas od burgijajućih zvukova nečega što zovu muzika, neki se i nosaju, dodiruju, "glede" se ko da su na korzo izašli....Svira neka grupa, pitamo tu neke slatke devojčice pored nas - ko je ova naštimovana družina? one kazu neka grupa iz Bora. Što mi baš i ne uliva poverenje. Odmah do nas stoji neki dečko sa pivom u ruci, zatvorio oči, pada u trans dok otvara usta izgovarajući sve reci nepoznatih nam pesama. Nije bilo teško ukapirati da im je drugar , doduše muzički netalentovan, ali dobro, poštujem sto je lojalan i što je u priči. Ulazi Teofil Pančić, pitam se da li se kući vraća noćnim prevozom? Ne poznajem nikoga....ni iz vidjenja. To je to, došlo neko novo društvo iako primećujem vršnjake a boga mi i starije kolege bar po izlazećem stažu. S vremena na vreme me iz priče sa ekipom ( ko da se nismo skoro videli i sve ispričali jedni drugima ) izbaci poneki življi ritam i tonovi što naprave na kratke periode muzičku harmoniju, ali sam generalno više u priči nego u muzici. Nema veze svakako je lepo, ali to je opet zbog ekipe. Kad malo boje razmislim ne sećam se da sam se uopšte skoncentrisala, ma ni na trenutak na okolinu ....niti sam u vidokrug ubacila više od 3/4 osobe od prisutnih 200. I tako je , kad još malo bolje razmislim, bilo i prošli put i pretprošli i mnogo puta pre. Fenomen izašli smo u društvu par ljudi i medjusobno se trovali poznatim i lepim stvarima ( na kraju krajeva toliko se znamo da je to jedino i moguće- te jedno te isto, te isto te jedno ) koliko vidim je sveprisutan i opšteprihvaćen model ponašanja koji se kolektivno primenjuje medj mladima uzrasta od 25-35 godina. Ali bez patetike, ne mogu sad ja da menjam svet i ovaj učmali grad ...problem je što nisam usamljena u ovome mišljenju i što nisam jedina koja bi ovo promenila, već naprotiv koliko čujem ima nas previše, pa mi ne ide u glavu nikako kako se sad svi ti isti ljudi ne ponašaju drugačije i kako ne menjaju sve navedeno sasvim spontano i svakodnevno . Jer ako svi isto mislimo i svi isto želimo , kako je moguće da se ne srećemo...ajd onda do sledećeg izlaska pozdrav istomišljenicima uz podsetnik da nešto promene kada sledeći put izađu

Нема коментара:

Постави коментар